rise.and.live

Svake godine (već skoro desetak godina) putujemo u ovom periodu na jug...i moram priznati da uvijek ponesem hrpetinu stvari od kojih nosim samo tri, ali stvarno, tri...jer smo većinu vremena u kupaćim kostimima/gaćama, tako da na kraju pola torbe samo vratim u ormar kada dođemo kući...ono, gdje uvijek falimo, jest duga odjeća, jer u posljednjih dva do tri ljeta je vrijeme toliko promjenjivo...jedan dan je užasno vruće, prek' noći je hladno ili pada kiša, kao da sutra ne postoji...ali što je tu je, sami smo si odgovorni za to što se MotherNature tako ponaša, razljutili smo ju, a znam iz iskustva (vjerujem i većina vas 😁 ) kako je to kad naljutiš mater😁...ove godine smo se dogovorili da nosimo samo potrebito i da ne pretjerujemo(bit ćemo kao đipsiji i bit će nam baš super 😁)...Po pitanju osobne higijene, zaita koristim jako jako malo toga...prije to baš nije tako izgledalo, bilo je tu razno razne šminke, lakova za nokte, seruma, krema, gelova za tuširanje...i još ostalih bespotreb...

U prošlom postu, pričajući o second hand odjeći, pisala sam o tome koliko su, na promjenu mog razmišljanja, zapravo većinom, utjecali kojekakvi dokumentarni filmovi, na koje sam tijekom godina nailazila...ovako sam počela razmišljati i malo istraživati još davno, tamo negdje na fakultetu (prije nekih cca osam godina)...naime, imala sam jedan kolegij koji se zvao Pedagoška ekologija, i predavala ga je jedna izvrsna profesorica, koja nas je (vjerujem, većinu, ako i ne sve nas) uspjela zainteresirati za svoj predmet i za ono što smo na tom kolegiju učili (na žalost, trajao je samo jedan semestar)...i dosta mi je cijeli taj sadržaj ''otvorio oči'' za neke druge spoznaje...posebice za to da sam i ja, zapravo, dio svega što se događa u Svijetu...da sam dio kruga konzumerizma...da samim time što sam potrošač pojedinih stvari i proizvoda, automatski postajem i dio toga da se proizvodi još više pojedinih bespotrebnih stvari...sjećam se kako smo dosta dokumentarnih filmova pogled...

Kao dijete uvijek sam nosila odjeću starije sestre (i to mi je tada užasno smetalo...vjerujem da je tako većini mlađe djece u obitelji)...kanije, smo odrastale na principu, da odjeću uvijek dobivamo od poznanika koji su živjeli u inozemstvu, te su znali donositi odjeću nakon sezonskog čišćenja ormara...sestri i meni je to bilo super jer smo najčešće imale odjevne predmete koje kod nas u to vrijeme nije bilo lako pronaći...pogotovo kod nas u malom gradu...nismo toliko često kupovali odjeću, jer nam nije bilo potrebno...imali smo koliko nam je trebalo i to smo stalno nosili...i danas prakticiramo takav način razmjene odjeće...nakon što povremeno očistim ormar, svoju odjeću koju ne želim više nositi ili mi nešto više ne odgovara, darujem dalje (na isti način i dijete učim, odnosno, svako toliko razvrstamo i njenu odjeću, pa darujemo dalje)...isto tako i ja dobivam odjeću, nakon što sestra, mama ili bilo koji drugi poznanik očisti ormar...i super mi je to...također volim odlaziti u second...

'Dijete koje čita...postaje čovjek koji misli...' Apsolutno se slažem s ovom izrekom...jer što više čitaš, imaš veći fond riječi i možeš se puno ljepše i bolje izražavati...ako to želiš, naravno...knjige, i čitanje obožavam...i uvijek jesam..još od osnovne škole...ali uvijek sam čitala ono što želim a ne ono što moram (pr. lektiru...tu sam se uvijek snalazila...jer smo morali, kao i sada, čitati knjige koje apsolutno nisu bile prilagođene našoj dobi, ali dobro...bilo prošlo i to je to)...kroz osnovnu školu najdraži mi je bio Adrian Mole i njegove muke u odrastanju, kasnije su došli Mi djeca s kolodvora Zoo (kao jedna od dražih knjiga i danas), serijali R.L. Stine-a, i svi ostali tinejđerski sadržaji s kojma sam se tada mogla poistovjetiti...oduvijek su mi bile drage police s knjigama, međutim, ranije si ih nisam mogla priuštiti, jer nije (barem meni) bilo dostupno tako povoljno nabaviti knjige...danas je to druga priča, danas se sve može...ali doslovno sve...i to po jako povolj...

Ovu godinu, 2020. sam započela na zaista jedan osvješteniji način...naime, platnenu vrećicu za shoping, prakticiram već dulji niz godina, i imam ih dosta...međutim problem se počeo stvarati pri kupovini voća i povrća...okej je kupiti banane, za njih ti ni ne treba vrećica, nego samo nakon vaganja, markicu zalijepiš na koru i to je to...ili ako kupujem jedno voće tada sam radila istu stvar...međutim, najveći problem je bio što sam za kupovinu više voća i povrća morala uzimati po nekoliko plastičnih vrećica, koje na kraju nisam iskorištavala ni za što jer su takve kakve jesu i samo su pravile nered, i završavale tko za gdje na kraju...kako sam imala dosta vremena, i mašinu za  šivanje, odlučila sam sama napraviti  platnene vrećice za voće i povrće...super su, jer nemaju veliku gramažu (cca 2 grama, što nije puno) i to se ne odražava previše prilikom vaganja namirnica...odlične su jer se mogu oprati i ponovno upotrijebiti, i dugotrajne su...znam da ovakvih vrećica ima i za kupiti...

Ne znam sjećate li se istoimene pjesme , bilo je to prije ohoho godina...ja sam bila neki niži razred osnovne škole...Gibonni je još imao dugu kosu...Oliver je bio živ...malo obično pecivo je koštalo jednu kunu....a banane i čokolade su se kupovale na plaći, i to u škaniclu a ne u plastičnoj vrećici...dakle, sve u svemu prije dosta godina...i dosta toga se promijenilo...što na bolje, što na lošije...smatram da se i iz ovog lošijeg može izvući ono dobro...i nekako mi se to čini i s osvještavanjem ljudi...imam osjećaj da je sve više i više ljudi počelo biti svjesno toga da smo generacijama zeznuli stvar s Majkom prirodom...meni je trebalo neko vrijeme i jedan ''šamar'' da to shvatim (pisala sam o tome u jednom postu na Instagramu) ...dok primjerice netko neće nikada, i to je okej...nije mi namjera nikoga prozivati, svi smo ovdje svojom voljom i imamo pravo na izbor, na vama je kako ćete to pravo izbora iskoristiti...ja sam odlučila svoje pravo izbora, dobru volju, podnebl...

Ovakav način života, vodim već više od pola svog života...meso sam, u potpunosti, prestala jesti prije dosta godina (više ni ne brojim, ali znam da je tamo negdje oko četrnaeste godine)...naime, nisam mogla podnijeti činjenicu da jedem nešto što ima oči, osjećaje, dušu, emocije, srce i što je čista ljubav...jer su životinje za mene upravo to-čista ljubav...nikada mi neće bit jasno zašto neke životinje privilegiramo dok ostale ugibaju u agoniji i kasnije se koriste za hranu...ali to je samo moje razmišljanje, ljudi smo i imamo pravo izbora (dok neki to nemaju, ali smo zato mi tu kji vidimo malo širu sliku), a na nama je kako ćemo se ponašati...meni je u početku bilo dosta teško (ne mislim da mi je bilo teško prestati jesti meso, dapače, bilo je olakšavajuće, kako za želudac tako i za ostatak probave....nego, teško radi dostupnosti informacija), jer internet nije bio na tolikom nivou, i nisam se baš znala snalaziti i tražiti određene informacije (da se razumijemo to je bio tek ''...

  Ovaj blog je kroz godine bio sve i svašta....i super mi je vidjeti kako sam se i ja mijenjala i koliko sam u posljednjih nekoliko godina napredovala...od slikanja, crtanja, načina razmišljanja, življenja...i još svašta nešta...ova ideja mi se stvorila (kao i sve ideje do sada), doslovno preko noći 😁 ...vidjela sam kako sam skupila dovoljno iskustva tijekom ovih godina po pitanju življenja na ovakav način...i želim podijeliti jednostavno s ostalima, kojima će možda ovo biti od pomoći...jer dok sam ja kretala u cijelu ovu priču, nije bilo ovako ''na dlanu''  dostupnih informacija...i ipak se trebalo malo pomučiti oko istraživanja...bit će ovo potpune jedan drugačiji prikaz načina življenja...od hrane, do svih ostalih nekih za život (meni) bitnih stvari... Uživajte :)